Advertisement Area
Prije dvjesto godina slavonska žena nije imala ime u dokumentima kakvo danas poznajemo. Imala je ulogu. Kći, žena, majka, udovica. Između toga – malo toga. Njezin život bio je određen rođenjem, brakom i radom, a rijetko vlastitim izborom.
Djevojke su se udavale vrlo mlade. Često već s petnaest ili šesnaest godina. Brak nije bio pitanje ljubavi, nego dogovora među obiteljima. Zemlja, miraz i radne ruke bili su važniji od osjećaja. Mlada bi došla u kuću muževe obitelji i od prvog dana znala svoje mjesto – u tišini i poslu.
Rad nije prestajao. Žena je ustajala prije sunca, ložila vatru, hranila stoku, kuhala, nosila vodu, obrađivala vrt, a često i polje. Uz to je rađala djecu – mnogo djece – znajući da neka od njih neće dočekati odraslu dob. Smrt je bila dio svakodnevice, ali o njoj se nije govorilo. Suze su se brisale rukavom i posao je morao dalje.
Zakoni nisu bili na njezinoj strani. Zemlja i kuća pripadale su muškarcima. Žena nije odlučivala o imovini, a rijetko i o vlastitom životu. Ako bi ostala udovica, često je ovisila o dobroj volji obitelji ili ponovnoj udaji. Samostalnost je bila rijetka i kratka.
Ipak, u toj tišini postojala je snaga. Slavonska žena bila je stup kuće. Ona je čuvala običaje, vjeru, jezik i obitelj. Znala je liječiti biljem, prenosila je priče i pamćenje sela. Kad bi muškarci otišli u rat ili preko oceana, ona je ostajala – držala kuću i djecu na okupu.
Nije ostavila dnevnike ni pisma. Njezina povijest nije zapisana u knjigama, nego u rukama ispucalim od rada, u kućama koje su opstale i u generacijama koje su preživjele zahvaljujući njoj.
Život žene u Slavoniji prije 200 godina nije bio lagan, ali bez tih žena Slavonija kakvu danas poznajemo – ne bi postojala.
